Princip svakog kluba je da pojedinci imaju nešto od tog kluba, određenu korist za koju su spremni da budu članovi, čak iako je to članstvo plaćeno i/ili zahteva određena manja i veća odricanja.
Jedan od najvećih klubova na svetu danas je Evropska unija u kojoj učestvuje 27 država članica.
Razlog za članstvo u klubu je jasan – pristup zajedničkom tržištu značit će ekonomsku dobit za svakog člana. Ali s vremenom je klub postao više od svoje početne ideje.
Danas je EU nadnacionalni blok koji sve više preuzima funkciju države, federacije, obećavajući da će se više brinuti o evropskom narodu nego što bi pojedine države mogle učiniti da su „same na sebi“.
Ali postoji problem – sve što se proklamuje u teoriji mora se potvrditi u praksi. U suprotnom, „klub“ može vrlo brzo izgubiti značenje, uprkos svojim dobrim namerama.
Snaga se najbolje pokazuje u kriznim vremenima, bilo da govorimo na ličnom nivou, nacionalnom ili čak nadnacionalnom.
Veličina entiteta nije bitna, kriza sve prolazi vertikalno i sve testira.
Evropska unija je sada u vrlo nezavidnom položaju, jer se ne samo da se suočava sa nekoliko kriza odjednom, već je i dugo prisutna, a sada je konkretizovana, krizom poverenja.
Klub je do sada napustila samo jedna članica EU, Ujedinjeno Kraljevstvo, ali ta je već „oskrnavila“ pretpostavku da su zemlje relativno uvek bolje u klubu nego izvan njega (naravno, kako će Britanija izaći van EU, ostaje da se vidi).
Sve se to dešava otprilike u isto vreme i mogli bismo reći da je sada najgore vreme za EU, odnosno njeno rukovodstvo, da se pred svojim članicama pokaže kao slabo i neadekvatno.
I upravo se to događa zbog trenutne krize/skandala oko nabavke vakcina.
Koji je prvi i indikativni pokazatelj da klub prolazi kroz egzistencijalnu krizu?
Onaj kada članovi počnu da rade nešto „sami“ i izvan rukovodstva. Upravo se to događa Evropskoj uniji – i to na krajnje ironičan način.
U kontekstu ove pandemije, Evropska unija bi mogla da se „pokaže“, mogla bi svojim članicama pružiti veliki osećaj sigurnosti, ali godinu dana nakon što je EU uspela da formira finansijski „paket za spasavanje“, ali to neće zaustaviti , a svaki naredni dan znači da je ukupna vrednost ovog paketa sve manja i manja …
Kada govorimo o širenju koronavirusa, borbi protiv njegove tendencije da ugrozi nacionalne zdravstvene sisteme, države članice EU našle su se u poziciji da se „same snalaze“, što je po EU loše – njezino postojanje i reputacija – veoma loše.
Pre godinu dana znalo se da će „igra“ biti vrlo gruba, kada su u Kini počele „otmice“ teretnih aviona sa zaštitnim maskama.
Već tada je Evropska unija morala da predvidi šta će se dogoditi kada jednog dana dođe do procesa vakcinacije, prema trenutnim podacima, jedinom (relativno) sigurnom načinu za zaustavljanje epidemije.
Da li je pretenciozno reći da su članovi EU kluba očekivali, i bez javnog naglaska, da klub, „kako god zna i ume“, upravlja?
EU, uostalom, nije klub iz „treće lige“. Lepog dana, to je klub koji voli da se lupa po prsima kao najmoćniji klub na svetu, vođa sveta.
Čak i ako pretpostavimo da su lideri EU sjajni legalisti (što je takođe upitno), još uvek je teško poverovati da su mogli da budu „prevedeni“ tek tako.
Naglasak na „napravili smo naredbu i sada to zahtevamo“ zvuči smešno, a opet tako eu-birokratski.
Jer postoje oni kojima porudžbine stižu na vreme (Britanija, SAD), kako to? „Čije“ doze kome idu?
Nema veze, tu smo gde smo sada i važno je rešiti danas i sutra, a ne gubiti vreme na juče. Shvativši da vakcina ne dolazi, Evropska unija je morala hitno da nađe rešenje – jer je to rešenje u ovom trenutku daleko važnije od debelog finansijskog paketa za koji su glasali prošle godine.
Šta bi EU mogla da uradi?
Više stvari, ali pre svega da se pobrine da vakcina u odgovarajućim dozama stigne što je pre moguće. To znači paralelni pritisak na zapadne kompanije koje su pogazile reč, ali i hitnu kupovinu proverenih i kvalitetnih vakcina sa „istoka“ – pre svega vakcina iz Rusije i Kine, a ruska vakcina Sputnjik V najperspektivnija je kao i do sada prošla detaljnu verifikaciju i rezultati eminentnog naučnog časopisa Lancet su odlični.
Ali EU ne samo da nije pomogla da se nabavi, već je zapretila svojim članicama da ne koriste vakcine koje EU nije odobrila. Već samo taj zahtev zvuči radikalno, ali insistirati na istom u vreme kada „opcija A“ zakaže (doze naručene iz EU ne stižu u potrebnom broju) je surovo.
U početku je samo Mađarska naručila rusku vakcinu, negujući donekle njenu već poznatu pobunu protiv Brisela, ali kada je „voda došla do grla“, ovih dana odlučile su Češka i Slovačka.
Istovremeno, Austrija je najavila da napušta program EU zajedno sa Danskom i da će u saradnji sa Izraelom pokrenuti stvaranje druge generacije vakcina sa istraživanjem lekova za lečenje koji dobijaju koronavirus.
Austrijski kancelar Sebastian Kurz najavio je da je Austriji potrebno oko 30 miliona doza i da će rad sa Izraelom (koji sprovodi jednu od najefikasnijih kampanja vakcinacije na svetu) raditi na stvaranju vakcine koja bi bila otporna na nove mutacije virusa.
U svakom slučaju, broj zemalja koje počinju da traže rešenje van programa EU povećava se iz dana u dan.
Tu se verovatno neće zaustaviti. Da li će to učiniti i Slovenija?
Trenutno tvrde da neće – naime, glavna slovenačka epidemiologinja Bojana Beović rekla je da je skeptična prema ruskoj vakcini jer ruski proizvođači „nisu uključivali međunarodne organizacije“ u proces.
Beović tvrdi da je teško zamisliti dolazak vakcine Sputnik V u Sloveniju, jer bi tamošnjoj regulatornoj agenciji trebalo „oko 60.000 stranica istraživačke dokumentacije“ da utvrdi kako je vakcina proizvedena i razvijena.
Međutim, slovenački narativ gotovo je identičan onome kakav je imala Češka, a sada Prag pokušava da na najhitniji mogući način isporuči rusku vakcinu. U Hrvatskoj su neki stručnjaci takođe tvrdili da Sputnjik V neće biti nabavljen, ali izgleda da se situacija promenila. Slična je situacija i u Severnoj Makedoniji, gde su stigle prve 3.000 doze.
Ono čemu zapravo svedočimo je ubrzani proces „nezavisnosti“ pojedinih država članica EU sada kada je situacija postala ozbiljna.
Bivša nemačka ministarka odbrane, sadašnja šefica Evropske komisije, Ursula von der Lejen, više nije u stanju da drži članove na okupu, a ovo sada preti autoritetu Brisela.
Njen portparol Stefan de Kersmaker tvrdi da to nije slučaj – „Nije istina da se naša strategija rešava. Hitno odobravanje vakcina Covid-19 od strane pojedinih članica rizičniji je pristup od pristupa EU. Siguran sam da je efikasan i siguran. Šta države članice rade dalje od toga na svoj rizik „.
Dakle, raniji preteći ton „ne smeš“ se sada pretvorio u „možeš, ali sam si odgovoran za sebe“.
Ovo je takođe veoma značajno. Što se tiče „efikasnosti i sigurnosti“, ko može da kaže da je EMA strogo naučno-objektivna institucija koju geopolitički virus nije pronašao?
Nije tajna da „ruski“ u ruskoj vakcini smeta rukovodstvu EU, baš u ovom trenutku kada žele ponovo da se dodvore SAD.
Usred Evrope događa se „rasejanje“ i to će imati velike posledice po Evropsku uniju kao blok, klub, zajednicu ili kako god to želimo nazvati. Jasno je šta EU želi da bude, ali na ovaj način to ne može postati.
Neki članovi imaju pravo i obavezu da brinu o svojim ljudima, a sve veći broj njih to ima, ali samo ta činjenica dovešće u pitanje svrhu samog kluba.