Temeljni, bazični osnovni dohodak, bezuslovni iznos novca koji bi se isplatio svim stanovnicima bez obzira na njihovu situaciju, dugo se tretirao kao utopija.
Štaviše, engleski renesansni humanista Tomas Mur objavio je u 16. veku svoju najpoznatiju knjigu „Utopija“, u kojoj, između ostalog, pominje temeljni osnovni dohodak.
Njegov imenjak Tomas Pejn, istaknuti američki politički aktivista, teoretičar i autor dve ključne brošure iz vremena američke revolucije („Zdravi razum“ i „Američka kriza“ iz 1776. godine), takođe se zalagao za osnovni prihod kao temelj na kojem treba graditi Ameriku.
Tokom godina i vekova ideja se često pojavljivala, ali uvek negde na margini ili kao zanimljiv koncept koji su proučavali sociolozi, ali najdalje što je ova ideja dosegnuta su pilot projekti pokrenuti sa ciljem da se „vidi“ kako bi to izgledalo kada primenjuje se u praksi (na ograničenom broju ljudi, obično nekoliko desetina ili stotina).
Zašto čekati vekove na implementaciju? A ako je ideja toliko marginalna, zašto joj se sporadično vraćaju iznova i iznova?
Moglo bi se reći da je osnovni prihod krajnja „vatrena mera“ koja će jednog dana morati da se primeni, ali tek kada se steknu uslovi – ili možda bolje reći: posledice.
Posle velike finansijske krize 2008. godine, o fiksnim plaćanjima po stanovniku počelo se mnogo intenzivnije raspravljati. Brojne međunarodne organizacije rada izrazile su snažnu podršku, ali takođe – zanimljivo – Svetsku banku.
Svetska banka je u februaru ove godine objavila veliku studiju (od toga oko 300 stranica) i analizu koncepta univerzalnog osnovnog dohotka.
Naglašava se da „UBI“ (universal basic income- univerzalni osnovni dohodak) mora biti zaista univerzalan – bukvalno svaki stanovnik mora biti primalac osnovnog dohotka, bez izuzetka, jedini uslov bi bio da bude državljanin te zemlje i da ima više od 18 godina.
Dakle, ovo je koncept koji u osnovi nema diskriminatornu komponentu – svi su jednaki i svi dobijaju isti iznos.
Dakle, univerzalni osnovni dohodak (UBI) razlikuje se od trenutnih socijalnih davanja koje na ovaj ili onaj način pružaju sve zemlje sveta.
U vreme ove pandemije Amerikanci su već bili vrlo dobro uvereni u to. Mnogi od njih, uključujući i one koji nikada nisu ni pomislili da će morati da zatraže pomoć države od samog svog postojanja, otkrili su da se do blagodati nije lako doći.
Komplikovana je procedura koja u sebi sadrži brojne eliminacione faktore.
Na primer, mnogi ljudi u SAD-u su odbijeni jer su radili samo povremeno ili su bili samozaposleni.
Ne postoji postupak za UBI. Ne postoji oblik prijave – dovoljno je da fizički „postojite“ kao državljanin zemlje i automatski novac sedi na računu svakog meseca.
Takođe je zanimljivo, kao što je navedeno u pomenutoj studiji Svetske banke, da su samo dve države u svetu do sada pokušale da uvedu UBI i da su programi aktivni već neko vreme (ali ne više) – to su Iran i Mongolija.
U slučaju Irana, kao i nekih drugih zemalja koje su glavni izvoznici energije, država decenijama subvencioniše kupovinu benzina i nekih drugih potrepština. U jesen 2010. odlučili su da transformišu ove postojeće subvencije u UBI na takav način da je svaki pojedinac dobijao ukupno 40 dolara mesečno. To je zaista prilično „osnovni“ iznos nekoliko puta niži od minimalne zarade u Iranu (koja iznosi oko 160 američkih dolara mesečno).
Najveće istraživanje iranskog eksperimenta obavili su ekonomisti Djavad Salehi-Isfahani i Mohamed H. Mostafavi-Dehzoei – došli su do zanimljivih zaključaka koji se poklapaju sa dosadašnjim pilot projektima u velikom broju zemalja (posebno Evrope): uprkos mišljenju da mnogi radnici masovno odbijaju da rade i zadovoljavaju se ovim minimalnim iznosom, to uopšte nije bio slučaj.
Gotovo niko nije podneo ostavku zbog UBI-a, štaviše, među mnogim radnicima došlo je do povećanja radnog vremena. Ovo je u skladu sa nekim pilot projektima koji su zaključili da ljudi sa UBI-om zapravo imaju veću motivaciju za rad i nastoje da dodatno povećaju količinu novca kojim raspolažu.
Šta se dogodilo sa iranskim eksperimentom, zašto je otkazan? Postoji nekoliko razloga.
Jedan od najvećih svakako je veliki ekonomski pritisak koji na Iran vrše SAD (a pojačao se poslednjih godina), ali i lokalna opozicija određenih političkih krugova.
Na primer, pokrenute su velike kampanje protiv UBI bez ikakvog pokrića.
U slučaju Mongolije imamo sličnu priču. Tamo je 2010. pokrenut i UBI projekat i odlučeno je da svaki stanovnik dobije mesečni iznos od prodaje energije (oko 90% mongolskog izvoza svodi se na energiju).
Sve je funkcionisalo dobro, dok je dve godine kasnije ustanovljeno da mongolski UBI, koji se zvao „Fond za ljudski razvoj“, akumulira ogromne gubitke. Kako to?
Jednostavno rečeno – sam UBI bio je deo predizbornog obećanja i potpuno finansijski neizvodljiv i ukinut je 2012. Izročena je važna lekcija iz ovog primjera – UBI bi morao biti definiran, pokrenut i vođen od strane neovisnih institucija, a ne od strane državne Vlade koja na ovaj način kupuje glasove!
Činjenica da se na dugoročni i uspešno primenjeni model ne može ukazati sigurno ne ide u prilog UBI-u, ali države koje su pokušale da ga uvedu možda nisu bile u mogućnosti da to učine.
Naime, prema nekim ekonomistima, UBI bi trebalo da bude deo najrazvijenijih ekonomija, štaviše, trebalo bi da bude simbol ekonomskog razvoja i uspeha jedne zemlje.
Drugim rečima, ne treba čekati da UBI sazri u nekoj od tzv zemlje u razvoju – najrazvijenije države sveta treba da budu na prvoj liniji fronta.
U slučaju SAD-a, koncept UBI-a snažno je zagovarao demokratski predsednički kandidat Andru Jang.
Štaviše, UBI mu je bila glavna platforma.
Zanimljivo je primetiti da Jang nije „marksista“, ne može biti dalje od toga – Endrju Jang, čiji su roditelji doseljenici sa Tajvana, korporativni je pravnik i preduzetnik specijalizovan za start-up kompanije.
Nazvao je svoj koncept UBI-a „Dividendom za slobodu“ i predložio UBI od 1.000 dolara mesečno za svakog odraslog Amerikanca.
Tačno je istakao da bi ovo trebalo da bude odgovor na činjenicu da automatizacija mnoge ljude ostavlja bez posla i tvrdi (takođe tačno) da je to jedan od faktora koji je Donalda Trampa doveo na vlast.
Neki istaknuti demokrati, ali i republikanci, otvoreno su podržali Jangovu ideju, posebno kao meru razornog efekta koronavirusa.
Ali očigledno javnost još uvek nije spremna – na predizborima u saveznoj državi Nju Hempšir 11. februara ove godine, dobio je samo 2,8% glasova, a zatim odustao od dalje predsedničke trke.
Zašto tako mala podrška?
Da li to znači da su Amerikanci u osnovi protiv UBI-a?
Razlog je pre što je Andreu Jang još uvek relativno nepoznato lice na američkoj političkoj sceni, ali da – većina (ne velika većina) Amerikanaca protivi se UBI-u.
Prema istraživanju Pev Research Center-a, 54% Amerikanaca ne želi uvođenje UBI-a, dok 45% podržava tu ideju.
To nije previše iznenađujuće s obzirom na to da govorimo o SAD-u gde su decenijama ljudi „usađivani“ da je bilo koji oblik vladinih subvencija „zao“.
Ipak, pogled na demografski aspekt ovog istraživanja pokazuje da postoje velike razlike u tome ko se protivi i ko podržava ideju uvođenja UBI-a u SAD.
Očekivano, UBI posebno podržavaju mladi (čak 67% u starosnoj grupi od 19 do 27 godina), dok se najstarija grupa (+65 godina) oštro protivi (72% je protiv).
Naravno, sve zavisi od toga koga ekonomska „nova norma“ više pogađa – stariji Amerikanci su u većem riziku da im život oduzme koronavirus, ali mlađa populacija bi mogla biti uništena ili nastaviti da uništava tamo gde je finansijska kriza 2008. godine stala.
Intrigantno je gledati kako UBI putuje s margine u „mejnstrim“, tako da imamo čak i jednog Mitta Romnija, bivšeg republikanskog kandidata za predsednika (poraženog od Obame 2012.) i senatora iz Jute, koji je predložio da se jednokratno pošalje 1000 dolara za svakog Amerikanaca.
To je daleko od punog UBI-a, ali već je na tragu, sama činjenica da republikanski establišment podržava „davanje saveznog novca“ je nešto što bi bilo nezamislivo pre nekoliko godina. Na kraju je američki Kongres glatko odobrio veliki finansijski paket koji uključuje jednokratnu uplatu do 1.200 američkih dolara za svakog Amerikanca.
Od smanjenja kriminala do smanjenja siromaštva, ali i opšte stabilizacije društva – UBI će se uskoro pokazati kao jedino racionalno rešenje.
Pozitivna stvar je što se ona može relativno brzo uvesti, baš kao što je američki Kongres izričito odobrio paket finansijske pomoći za pandemiju (a EU je izglasala još veće).
Dve stvari postaju neizbežne – pandemija može postati nova konstanta bez obzira na vakcine koje se razvijaju i ne postoji garancija da posle virusa COVID-19 možda nemamo COVID-20 ili nešto potpuno novo i / ili mutirano.
Druga konstanta je digitalizacija-automatizacija kroz razvoj robotike, veštačke inteligencije i drugih tehnoloških dostignuća.
Kao rezultat, svakodnevno je sve manje posla za radnike širom sveta, a priče o prevaspitavanju ne mogu biti rešenje jer milioni nemaju šta da preodgajaju!
Jedino rešenje biće UBI bez kojeg će društveno-političke tenzije eskalirati u nešto što se ne može kontrolisati (SAD su već na ivici takve države).
Države koje ga uvedu moraće da nauče da njime upravljaju na adekvatan način, a države koje se protive tome mogu u bliskoj budućnosti da očekuju haos koji će ugroziti postojanje njihove populacije i njih samih.
(24vesti.com)