Donald Tramp ništa nije krio po pitanju Sirije kada je prošle godine otvoreno poručio da je deo američke vojske u toj zemlji ostavio samo kako bi "ugrabili sirijsku naftu". Sada stižu i neke konkretne potvrde o planu dugoročne okupacije. Naime, sirijsko ministarstvo vanjskih poslova danas je objavilo kako je jedna američka naftna kompanija potpisala sporazum sa kurdskim SDF (Sirijske demokratske snage) borcima po pitanju kontrole sirijskih severoistočnih naftnih polja.

Kako takav "sporazum" može biti legalan po ijednoj osnovi? Podsetimo, američka vojska u Siriji nalazi se ilegalno, pozvala je "samu sebe", i nema nikakvo odobrenje sirijskih vlasti. Što god Vašington mislio o tim sirijskim vlastima na čelu sa predsjednikom Asadom to je i dalje jedina legitimna sirijska vlast priznata i od strane Ujedinjenih naroda.

Kurdski SDF pak nema nikakvo pravno uporište ni u kontekstu same Sirije. Naime, SDF je također konstrukt američke vojne politike na prostoru Sirije. U izjavi sirijskog ministarstva vanjskih poslova naglašava se da je reč o "krađi" sirijske nafte, što je u ovom slučaju apsolutno tačno i predstavlja određeni presedan u ovakvim situacijama.

Nije nikakva tajna da je kontrola nafte još uvek jedan od stubova američke geopolitike na Bliskom istoku, bez obzira što su se neke stvari poprilično promijenile u zadnjih 20-ak godina otkako je Džordž V. Buš pod lažnim povodima napao i Avganistan i Irak. Ipak, u slučaju naftom bogatog Iraka, američke kompanije potpisivale su ugovore nakon što je američka vojska "odradila" svoje, odnosno nakon što je s vlasti srušen (i nedugo zatim osuđen na smrt) Sadam Husein. Isto se može reći i za Libiju - i tamo je prvo na red došla smrtonosna "smena režima" da bi se nakon toga krenulo s naftnim interesima.

Naravno, to nipošto ne znači da je otimanje nafte po izvršenju vojne agresije imalo "poštenije", ali u šturoj interpretaciji međunarodnog prava u tim zemljama jesu, pa makar agresijom, na snagu stupile neke nove stvarnosti. Primerice, niko ne dovodi u pitanje odluke današnjih vlasti u Bagdadu u odnosu na to s kime će trgovati i kojim će stranim naftnim kompanijama davati ugovore na svoje resurse (zapravo Bagdad je tijekom godina dosta dao ruskim naftnim kompanijama, nešto što se Vašingtonu nimalo ne dopada). Ali ova travestija na istoku Sirije je i presedan i jedna puno veća opasnost od onog što se na prvi pogled čini.

Opasnost je u tome što SAD-u zapravo niko od tzv. "međunarodne zajednice" ne osporava to što čine na istoku Sirije. Samim time nešto što nije osporeno ubrzo će postati i de-facto "novo legitimno". Kada idući put naprave nešto slično u nekoj drugoj zemlji moći će se vratiti na pitanje istočne Sirije i činjenice da se tada niko nije (previše) bunio.

Pisma osude koje sastavljaju vlasti iz Damaska su prazne poruke koje bi komotno mogli staviti u boce i pustiti da plutaju istočnim Mediteranom. Vrh Ujedinjenih naroda, ured generalnog sekretara Guteresa, pokazuje svu svoju anemičnost u ovom slučaju. Naravno, niko ne očekuje da bi UN bio u stanju zaustaviti američko otimanje sirijskih resursa, ali već i sama osuda bila bi dobrodošla u ovakvom slučaju. Izostanak iste još i dodatno SAD-u daje za pravo da sme raditi što god poželi.

Puno toga se promenilo u odnosu prema SAD-u tijekom zadnje dve američke administracije. Spomenuti Džordž Buš pokrenuo je dve najveće američke invazije u 21. veku, no bio je zbog toga na udaru kritika od strane brojnih zemalja, pa i američkih saveznika. Dolaskom Obamine administracije stvara se jedna "nova stvarnost" i američke agresije odjednom "prolaze" bez previše buke. To smo videli u slučaju napada na Libiju 2011. Taj presedan je tada potvrdio se kao novo pravilo pa tako danas imamo Trampa koji tretira istočnu Siriju kao da je Teksas.

U izjavi sirijskog ministarstva vanjskih poslova ne navodi se ime američke kompanije za koju se tvrdi da je potpisala ugovor sa SDF-om. Za sada nema komentara ni od strane SDF-a ni od američkih funkcionera. No, nema razloga ne verovati u tvrdnju iz Damaska jer ju je zapravo ovoe nedelja potvrdio i sam američki državni sekretar Majk Pompeo. On je za vreme izlaganja pred Kongresom u četvrtak istaknuo kako je jedna američka kompanija (isto ne navodi ime) potpisala s kurdskim SDF-om ugovor o eksploataciji nafte.

Zanimljiv je i komentar američkog republikanskog zastupnika Lindeja Grahama (istaknut u klubu "jastrebova") - on je za vreme saslušanja u Kongresu poručio da mu je jedan od zapovednika SDF-a, Mazloum Abdi, osobno potvrdio potpisivanje ugovora sa američkom kompanijom ističući kako će ista "modernizirati naftna polja na severoistoku Sirije".

Podsjetimo, pre rata (koji je započeo u proleće 2011. godine), Sirija je proizvodila oko 380,000 barela nafte dnevno. Većina sirijskih naftnih rezervi nalazi se na istoku zemlje. Relativno brzo tekom rata sirijska vojska izgubila je kontrolu nad ovim strateškim resursima istočno od rijeke Eufrat, na prostoru provincije Deir al-Zor.

U međuvremenu sirijska vojska uspela je osloboditi celu teritoriju Sirije koja se "mogla osloboditi" - drugim rečima, oslobodili su sve gde nije prisutna neka od stranih neprijateljskih vojski. Na severu Sirije prisutna je turska vojska, a na severoistoku i istoku američka vojska. Jasno je da se Damask ne može upuštati u direktne konflikte sa višestruko snažnijim vojskama iako tvrde da se neće miriti sa situacijom sve dok cela teritorija Sirije nije oslobođena.

No, čini se da SAD namerava permanentno okupirati istočni deo Sirije, kako naftna polja tako i određene strateške tačke na sirijsko-iračkoj granici (što im daje mogućnost nesmetanog prelaska iste i puno veći radijus nadzora). Da bi to i osigurali ovih dana Damasku uvode najoštrije sankcije do sada, nadajući se još uvijek da s vlasti mogu svrgnuti Asada.

I tako je Sirija na kraju ostala (ako je to kraj) u vrlo čudnom epilogu. S jedne strane njeni saveznici - Rusija i Iran - uspeli su je obraniti, pomoći joj da ne doživi vojni poraz. S druge strane SAD, čije su snage u Siriji poražene, "odlazi" sa sirijskim strateškim resursima.

Kurdski SDF su nastali kao američka poslušnička organizacija i od njih se ne može očekivati ništa drugo, iako ih je SAD na severu Sirije ostavio na cedilu povlačeći se pred pretećim Erdoganom. Može se argumentirati da SDF nije isto što i YPG (takođe kurdska borbena organizacija u Siriji), ali isprepletenost je prevelika da bi to jednog dana imalo uticaja? O onom danu kada SAD na cedilu možda ostavi i sve sirijske Kurde. Kurdima bi moralo biti jasno da je američka globalna vojna dominacija poljuljana i stavljajući se u potpuno lojalističku poziciju prema njima reskiraju vrlo opasnu odmazdu u možda i ne tako dalekoj budućnosti.

Sirijskim Kurdima se u više navrata čak i nudilo da zauzmu jednu blažu poziciju, da na svoj odnos sa američkom okupacijskom vojskom nadovežu i činjenicu da se ipak nalaze na teritoriji Sirije, a njen glavni grad i dalje je drevni Damask, a ne Vašington.

Kurdi nisu imali previše sluha (iako, treba reći, i među sirijskim Kurdima postoji popriličan broj frakcija - razumljivo, SAD na okupiranoj teritoriji u prvi plan stavlja onu koja mu najviše odgovara), a jednog dana američka vojska u Siriji može nestati kao fatamorgana u pustinji.

A ako jednog dana američka vojska nestane zna se ko će ostati - ostće Damask, Turska, Iran... Sve redom akteri koji će kurdskom "problemu" nadovezati i njihovu suradnju sa SAD-om, a to će biti vrlo težak trenutak po njih, naročito ako njihov trenutni zaštitnik više neće imati interesa - zapravo i nema, Trampa zanima nafta, a ne Kurdi, da nema nafte prepustio bi Kurde na milost i nemilost Asadu, Erdoganu i iranskom ajatolahu.

24Vesti/Advance

1

Najčitanije vesti