Od poslednje predsedničke inauguracije nije prošlo manje od dve nedelje, ali pokušajte da zamislite sledeću.
20. januar 2029. Nacija je preživela još jedne burne četiri godine pod Donaldom Trampom. Demokrate očajnički žele da se Trampova era konačno završi. Republikanci su uživali u tome.
Sada, zamislite ovo: glavni sudija počinje da polaže zakletvu. Sledeći predsednik podiže desnu ruku i kaže:
„Ja, Donald Džon Tramp, svečano se zaklinjem…“
To je stvar liberalnih noćnih mora i MAGA snova: treći Trampov mandat.
Ali to se ne može dogoditi, zar ne? Na kraju krajeva, Ustav nameće eksplicitno ograničenje od dva mandata za predsedništvo - čak i ako ta dva mandata, poput Trampovog, nisu uzastopna.
„Nijedna osoba ne može biti birana na funkciju predsednika više od dva puta“, nalaže 22. amandman.
Čak ni Tramp, poznat po tome što je prekršio norme i zakone, nikako ne bi mogao da zaobiđe tu jasnu ustavnu strikturu, zar ne?
Nemojte biti tako sigurni.
Širom sveta, kada vladari konsoliduju vlast kroz kult ličnosti, oni nemaju tendenciju da je dobrovoljno predaju, čak ni suočeni sa ustavnim ograničenjima. A Tramp, naravno, već ima iskustvo u pokušajima da ostane na funkciji nakon svog zakonitog mandata.
„Svako ko kaže da će očigledno 22. amandman odvratiti Trampa od pokušaja za treći mandat, živi na drugoj planeti od one na kojoj ja živim“, kaže Ian Basin, koji je bio pomoćni savetnik Bele kuće predsednika Baraka Obama i sada je izvršni direktor neprofitne zagovaračke grupe Protect Democracy.
Ako Tramp odluči da želi da zadrži vlast posle 2028, postoje najmanje četiri puta na koja bi mogao da pokuša:
-On bi mogao da stvori pokret za direktno ukidanje 22. amandmana.
-Mogao bi da iskoristi malo primećenu rupu u amandmanu koja bi mu mogla omogućiti da se kandiduje za potpredsednika, a zatim da se odmah vrati na mesto predsednika.
-Mogao bi se ponovo kandidovati za predsednika uz opkladu da ga povodljivi Vrhovni sud neće zaustaviti.
-Ili bi jednostavno mogao da odbije da ode - i formalno prekine američki demokratski eksperiment.
Svaki put bi se suočio sa ozbiljnim političkim, pravnim i praktičnim preprekama. Ali izgledi za treći Trampov mandat ne bi trebalo da se odbaci mahanjem rukom.
Tramp, na kraju krajeva, definitivno ne odbacuje tu perspektivu. Godinama je otvoreno pluta.
U avgustu 2020. rekao je navijačima: „Pobedićemo još četiri godine. A posle toga, idemo još četiri godine."
U maju 2024. ponovo je razmišljao o predsedništvu u tri mandata.
13. novembra 2024, nedelju dana nakon što je osvojio svoj drugi mandat, rekao je republikancima u Predstavničkom domu:
„Sumnjam da se neću ponovo kandidovati ako ne kažete: ’Tako je dobar da moramo da smislimo nešto drugo.“
I upravo prošlog vikenda, rekao je: „Biće mi najveća čast u životu služiti ne jednom već dvaput — ili tri ili četiri puta“, pre nego što je brzo dodao: „Ne, biće služiti dvaput.“
Možda je sve to samo velika šala za Trampa. Možda on mami medije. Ali činjenica da on stalno priča o tome pokazuje da mu je to na umu. Vreme je da perspektivu shvatite bukvalno - i ozbiljno.
Zašto bi Tramp to mogao učiniti
Postoji nekoliko graničnih zamerki na ovaj misaoni eksperiment, i one nisu ustavne, već fizičke i psihološke: da li bi Tramp, koji će na kraju svog drugog mandata imati 82 godine, bio zdrav i dovoljno sposoban da odsluži treći?
I ako jeste, da li bi on uopšte želeo još jedan?
Dana 20. januara 2029. mogao bi jednostavno da se povuče na plovne puteve Mar-a-Laga, pošto je pobedio sve svoje neprijatelje i učvrstio svoj status svetske istorijske ličnosti.
Možda. Ali ako ima kapacitet da nastavi na funkciji, Tramp bi mogao imati jake podsticaje da pokuša da zadrži ovlašćenja i privilegije predsedništva.
Razmotrite ključni razlog zbog kojeg se kandidovao 2024: želju da izbegne svoje krivične slučajeve. Ta strategija je uspela. Dva savezna slučaja protiv njega morala su da budu obustavljena nakon njegove pobede zbog dugogodišnjeg stava Ministarstva pravde da aktuelni predsednik ne može biti krivično gonjen.
Njegov izbor je dodatno osudio na propast već posrnuli slučaj protiv njega u Gruziji. A u njujorškom slučaju za tajni novac, jedinom od četvorice kome je suđeno i rezultiralo osuđujućom presudom, Trampova pobeda je osigurala da se izvukao sa kaznom „bezuslovnog otpuštanja“ — čak i manje od šamaranja po zglobu.
Ipak, Tramp možda neće biti potpuno oslobođen svih svojih pravnih problema na kraju svog drugog mandata.
Kada je specijalni advokat Džek Smit prošlog meseca nevoljno odbacio svoje federalne optužbe protiv Trampa, eksplicitno je rezervisao mogućnost budućem Ministarstvu pravde da oživi i ponovo podnese optužbe nakon što Tramp napusti funkciju.
Ako se čini da su demokrati u dobroj poziciji da pobede na izborima 2028, Tramp bi se mogao plašiti da bi se te optužbe mogle vratiti u život.
I ko zna šta bi Tramp mogao da uradi u naredne četiri godine što bi moglo da izazove novu krivičnu odgovornost?
Prošlogodišnja odluka Vrhovnog suda o imunitetu bila bi prepreka da se on optuži za sve što uradi dok je bio predsednik, ali ne bi bila nepremostiva.
Ako postoje ozbiljni pozivi da se Tramp ponovo krivično goni nakon njegovog drugog mandata, nije teško zamisliti ga da zaključi da je najbolji način da se ti napori odustanu da jednostavno ostane predsednik.
Osim što koristi kancelariju kao polje pravne sile, Trampa možda pokreće još jedan, osnovniji motiv: sirova moć.
Ovo je razlog postojanja za autokratski nastrojene lidere širom sveta, posebno one koji nagrizaju demokratske institucije i učestvuju u kvazi-mesijanskoj retorici.
„Predsednici imaju tendenciju da vole svoj posao i bilo je mnogo pokušaja da ostanu duže“, kaže Mila Versteeg, profesor prava na Univerzitetu Virdžinije.
Versteeg je koautor studije iz 2020. koja je ispitivala 234 šefa država u 106 zemalja u 21. veku.
Ona je otkrila da je jedna trećina njih nastojala da zaobiđe zakonski nametnuta ograničenja mandata. Mnogi od njih su uspeli — obično ne direktnim nepoštovanjem zakona, već pre iskorišćavanjem praznina i slabosti u svojim ustavnim sistemima ili ubeđivanjem krotkih sudova da blagoslove njihovu konsolidaciju vlasti.
Redžep Tajip Erdogan je to uradio u Turskoj. Danijel Ortega je to uradio u Nikaragvi. Vladimir Putin je to uradio u Rusiji. Lista se nastavlja i nastavlja, uključujući lidere kojima se Tramp divi.
„U zemljama u kojima se to dogodilo, vladavina prava je mnogo slabija nego u Sjedinjenim Državama“, kaže Versteeg. „Ali ne bi trebalo da to odbacimo kao nemoguće ili nezamislivo. To se dogodilo širom sveta.”
Kako bi Tramp to mogao da uradi
Pod pretpostavkom da je Tramp želeo da se to dogodi ovde, da li bi mogao da uspe?
Na prvi pogled, čini se da je 22. amandman apsolutna prepreka. Ratifikovan je 1951. kao odgovor na četiri mandata predsednika Franklina Delana Ruzvelta. Pre Ruzvelta, nijedan predsednik se nikada nije kandidovao za reizbor nakon što je odslužio dva mandata - norma koja datira još od Džordža Vašingtona.
Za Trampove svrhe, što je kritično, amandman nije ograničen na uzastopne uslove. Praktično svaki ustavni naučnik se slaže da se ograničenje od dva mandata primenjuje na bilo koja dva termina jedne osobe, čak i ako ti uslovi nisu jedan uz drugi.
Ali to nije kraj stvari. Pravila u Ustavu su trajna koliko i institucije koje ih čuvaju i štite.
A Tramp bi mogao da ih razbije, ili čak da pokuša da im potpuno prkosi, i pravnim i vanzakonskim sredstvima.
On već nastoji da transformiše odredbu o državljanstvu po rođenju iz 14. amandmana.
Ima li razloga da se misli da ne bi pokušao nešto slično sa odredbom o ograničenjima termina od 22.?
Evo četiri stvari koje bi mogao da pokuša.
Opcija 1 - Promeniti Ustav
Najočigledniji put bi bio da Tramp ubedi Amerikance da jednostavno ukinu ograničenje dva mandata iz 22. amandmana. Savršeno je dozvoljeno da se ukine amandman: već smo to radili ranije, kada smo ukinuli zabranu prodaje alkohola 18. amandmana.
Formalno ukidanje, međutim, zahtevalo bi ogromnu podršku javnosti koja je u današnjoj polarizovanoj naciji nategnuta.
Dve trećine oba doma Kongresa bi morale da predlože novi amandman, ili dve trećine država bi morale da pozovu na ustavnu konvenciju da bi predložile jedan.
Tada bi tri četvrtine država morale da ratifikuju predloženi amandman.
Čak i ako Tramp ostane popularan među republikancima, teško je zamisliti ga da prikupi potrebnu supervećinu.
Ipak, neki konzervativci traže da pokušaju.
Poslanik GOP-a Tenesija Endi Ogls je već preuzeo tu stvar, predlažući ustavni amandman kojim bi se Trampu omogućilo da se kandiduje za treći mandat.
A američki konzervativac je počeo da postavlja temelje za tu ideju čak i pre nego što je Tramp pobedio prošle godine. Još u martu je objavio članak u kojem se tvrdi da, ako Tramp dobije drugi mandat, 22. amandman treba da bude ukinut kako bi mu se omogućilo da traži treći mandat.
„Ako do 2028. birači smatraju da je Tramp loše uradio posao, mogu da izaberu drugog kandidata; ali ako smatraju da je ispunio svoja obećanja, zašto bi im bila uskraćena sloboda da ga još jednom izaberu?” napisao je Peter Tonguette, urednik u časopisu.
U međuvremenu, neke demokrate ne rizikuju. Poslanik Dan Goldman iz Njujorka predložio je rezoluciju prošle jeseni ponavljajući da se 22. amandman primenjuje na periode koji nisu uzastopni.
I nekoliko plavih država pokušava da opozove svoje dugo uspavane zahteve za ustavnu konvenciju.
Oni se plaše da bi republikanci mogli da iskoriste te zahteve — koji su u nekim slučajevima upućeni pre decenija ili čak vekova — da pokrenu konvenciju i predlože niz nepredvidivih amandmana.
Jedan istaknuti Trampov saveznik u Kongresu, predsedavajući Predstavničkog doma budžeta Džodi Arington iz Teksasa, veruje da je potreban prag - zahtevi dve trećine država - već ispunjen da bi se pokrenula konvencija.
Sam Tramp nije eksplicitno podržao pritisak na amandman.
Ali u ponedeljak je na društvenim mrežama podelio objavu potporučnika Teksasa Dana Patrika u kojoj je pohvalio Trampovu prvu nedelju na funkciji.
„Ljudi već pričaju o promeni 22. amandmana kako bi on mogao da služi treći mandat“, napisao je Patrik.
„Ako se ovaj tempo i uspeh nastave 4 godine, a nema razloga da ne, većina Amerikanaca zaista neće želeti da on ode."
Opcija 2 - Zaobiđe Ustav
Ako formalna izmena ograničenja na dva mandata ne postoji, druga opcija je pronaći rupu. Kako se ispostavilo, 22. amandman ima veliku.
Tekst zabranjuje bilo kome da bude „izabran“ za treći predsednički mandat. Ne govori ništa o tome da osoba postaje predsednik za treći mandat nekim drugim pravnim putem — na primer, tako što je izabrana za potpredsednika, a zatim se vrati na predsedničko mesto smrću, ostavkom ili uklanjanjem osobe koja se nalazi na vrhu liste.
Čini se da ova tehnikalija dozvoljava lukav scenario. Zamislite da, pred kraj Trampovog drugog mandata, neka druga osoba — zovite ga Džej Di Vens — pobedi republikansku nominaciju za 2028. Vens bira Trampa za svog potpredsedničkog kandidata — i obećava da će, ako pobedi, podneti ostavku Prvi dan i vratite predsedništvo Trampu.
Slogan kampanje piše: „Glasajte za Vensa da bi Tramp ponovo postao predsednik“.
To može izgledati kao nategnut trik. Ili bi se to moglo smatrati najveštijim dogovorom koji je Tramp ikada sklopio.
U svakom slučaju, ako je 2028. i Tramp zadrži kontrolu nad Republikanskom strankom koju je imao 2016, 2020. i 2024. godine, nije teško zamisliti da ideja dobija na snazi. A ako Vens ne bi pristao da sarađuje, Tramp bi mogao da nađe nekog drugog lakeja koji bi.
Gambit bi, naravno, nosio određeni rizik za Trampa.
Morao bi da veruje Vensu ili njegovom ručno odabranom čuvaru mesta da će ispuniti obećanje da će odmah da se povuče sa mesta predsednika i dozvoli Trampu da se ponovo popne na funkciju.
U teoriji, ta osoba bi mogla da odustane od dogovora nakon izbora i zadrži predsedničku funkciju.
Ali da je tiket išao pod eksplicitnim obećanjem da će Tramp biti taj u Ovalnom kabinetu, politički pritisak da se poštuje dogovor (i poštuje volja birača) bio bi ogroman.
A ako Vens ili neki drugi političar želi budućnost u GOP-u i pravi udarac na Belu kuću u budućnosti, održavanje Trampove podrške bi bilo najvažnije.
Trampu, koji uživa u javnom iskazivanju odanosti svojih podređenih, ceo aranžman bi mogao biti primamljiv.
„Ne bi bilo iznenađujuće – da je predsednik ponovo zainteresovan za predsedništvo – da bi nastojao da krene ovim putem“, kaže Brus Pibodi, profesor prava na Univerzitetu Ferli Dikinson.
Pibodi je nagovestio tu mogućnost mnogo pre nego što se Tramp pojavio na političkoj sceni.
U članku o pregledu zakona iz 1999. (i u nastavku iz 2016.), on je istražio potencijal dva puta izabranog predsednika da služi na drugim visokim pozicijama u vladi koje bi im mogle omogućiti da ponovo postanu predsednik.
Pibodi je zaključio da scenario nije samo ustavni, već i politički prihvatljiv.
Možete ga čak nazvati scenarijem Putin-Medvedev.
Kada su 2008. godine ograničenja mandata sprečila Putina da nastavi da vlada Rusijom, on je neko vreme bio „premijer“ pod predsednikom Dmitrijem Medvedevom. Naravno, Putin je nastavio da vuče konce i na kraju se formalno vratio na vlast.
Ovde u Sjedinjenim Državama, drugačiji deo Ustava verovatno komplikuje rupu.
Dvanaesti amandman, ratifikovan 1804, kaže da niko „koje po Ustavu ne ispunjava uslove za funkciju predsednika neće imati pravo na funkciju potpredsednika“.
Dakle, ako bi Tramp bio diskvalifikovan od služenja trećeg predsedničkog mandata prema 22. amandmanu, onda se činilo da ne bi imao pravo da postane potpredsednik prema 12. – i u tom slučaju, rupa u zakonu ne bi funkcionisala.
Ali to je samo stvar: 22. amandman ne kaže da Tramp ne bi imao pravo da bude predsednik u trećem mandatu. Samo se kaže da nema pravo da se kandiduje za treći mandat (ili, tačnije, da bude izabran za treći mandat).
Dakle, čini se da odredba o podobnosti iz 12. amandmana ne sprečava Trampa da koristi rupu.
„Možete da kažete da je prilično jasno da dva puta izabrani predsednik i dalje ima pravo“, kaže Pibodi.
„Možete i da tvrdite da je mutno. Ali ne smatram da je argument strašno ubedljiv da je zakucavanje da on ne ispunjava uslove.”
Opcija 3 - Ignorisanje Ustava
Ako su prve dve opcije preteške ili previše zamršene, Tramp bi mogao da pokuša nešto još smelije, i daleko više Trampovsko. Mogao bi jednostavno da se kandiduje za treći mandat i da vidi da li će ga neko zaustaviti.
Pitanje ko bi to i kako uradio je iznenađujuće teško.
Da li bi ga Republikanski nacionalni komitet blokirao da traži nominaciju stranke za 2028.
Sigurno ne, ako i dalje dominira u GOP-u.
Da li bi države odbile da ga stave na svoje glasačke listiće? Neki bi sigurno, ali to bi izazvalo parnicu. Pitanje bi tada završilo na Vrhovnom sudu - sudu koji je već prilično simpatičan Trampovim interesima i za četiri godine bi mogao biti popunjen sa još više Trampovih imenovanih nego danas.
Ipak, da li bi visoki sud zaista dao zeleno svetlo za flagrantno kršenje 22. amandmana? Sada zvuči neuverljivo, čak i za ovaj veoma konzervativni sud.
Ali važno je razmotriti kontekst u kojem bi se takav slučaj saslušao.
Bila bi to sredina izborne sezone 2028. Tramp bi bio na tragu kampanje, ponašajući se kao kandidat, insistirajući da se ponovo kandiduje za dobrobit zemlje. RNC bi ga s ponosom proglasio za svog kandidata. Zamislite da polovina Amerikanaca i dalje bezuslovno podržava.
Nije potreban cinik Vrhovnog suda da vidi da bi, u takvoj klimi, proglašenje Trampa nepodobnim da se kandiduje zahtevalo ogromnu političku hrabrost od sudija.
„Sve što vam treba je sud koji je voljan da vam bude verni pomagač“, kaže Verstig, dodajući da veruje da je malo verovatno — iako ne i nemoguće — da bi sadašnji sud bio u redu za Trampa.
Basin, iz Protect Democracy je grublji.
„Sud će reći Republikanskoj stranci da ne mogu da kandiduju svog kandidata?" pita on. "Ne mislim tako."
U stvari, zemlja i sud su već iskusili sličnu zagonetku.
Mnogi pravni naučnici veruju da Tramp nije po ustavu imao pravo da se kandiduje 2024. jer 14. amandman zabranjuje bilo kome da bude na saveznoj funkciji ako je prethodno učestvovao u pobuni.
Ali kada je Kolorado pokušao da sprovede tu odredbu, pozivajući se na Trampovo ponašanje 6. januara 2021, i uklonio Trampa sa glasačkih listića, Vrhovni sud je brzo umešao.
Samo Kongres, a ne države, može da sprovede zabranu pobune, sud je izjavio — čak iako sam 14. amandman ne sadrži takvo ograničenje.
Na tu presudu se naširoko gledalo kao na barem delimično vođenu rezultatima: bez obzira na pravne argumente, sudije jednostavno nikada neće dozvoliti pojedinačnim državama da izbace vodećeg republikanskog kandidata sa svojih glasačkih listića.
Ista računica bi mogla da se primeni ako bi Tramp pokušao da se ponovo kandiduje 2028.
Neko bi mogao odgovoriti da je komanda 22. amandmana („Nijedna osoba ne može biti izabrana“ za predsednika „više od dva puta“) daleko jasnija od nejasnog jezika 14. amandmana o pobunama.
Ali sudski sporovi imaju način da zamute čak i kristalno jasan jezik, a advokati koji se zalažu za Trampa imaće mnogo prilika da ograničenje od dva mandata izgleda dvosmisleno.
Možda će pronaći neki originalni argument zašto ograničenje od dva mandata ne znači ono što se čini.
Možda će tvrditi da se amandman ipak primenjuje samo na uzastopne termine.
Trampov saveznik Stiv Benon je već počeo da iznosi ovaj argument.
Možda će naći neki razlog da je ratifikacija amandmana bila proceduralno neispravna. Versteeg ističe da su takvi proceduralni argumenti uobičajena taktika narušavanja ustavnih ograničenja mandata u inostranstvu.
Ili će možda tvrditi da neka druga, fundamentalnija odredba Ustava zamenjuje ograničenje mandata 22. amandmana.
Na primer, možda Tramp ima zakonsko pravo da se kandiduje za predsednika, ili možda birači imaju zakonsko pravo da glasaju za svog kandidata, bez obzira na to šta kaže 22. amandman.
Nijedan od ovih argumenata nije pravno jak. Praktično svi ustavni naučnici bi ih danas odbacili.
Ali jednostavno iznošenjem argumenata na sudu iu javnoj sferi, Trampovi advokati mogu učiniti da se ovo pitanje čini diskutabilnim.
I, kao što je pravni naučnik Džek Balkin pokazao, taj proces normalizacije može da transformiše neobične ustavne zahteve u formalnu doktrinu koju je usvojio Vrhovni sud.
Opcija 4 - Prkos Ustavu
Postoji još jedan način na koji bi Tramp mogao da pokuša da zadrži vlast. Ova poslednja opcija ne bi podrazumevala promenu Ustava. Ne bi bio potreban dogovor sa kandidatom koji je voljan da vrati predsedničku funkciju Trampu koristeći tehniku. Ne bi čak ni zahtevalo da Tramp ponovo prođe kroz nevolje da se kandiduje.
Mogao je jednostavno da odbije da napusti funkciju.
Teško je predvideti kako bi to izgledalo (iako bi Trampovi pokušaji da se uhvati za vlast posle izbora 2020. mogli da ponude neke naznake).
Jedan očigledan potez u knjizi autokrata je otkazivanje izbora proglašavanjem neke vrste vanrednog stanja u zemlji.
Predsednik, naravno, nema zakonska ovlašćenja da otkaže ili odloži izbore, ali to ne znači da Tramp to ionako ne bi pokušao - možda tako što će se uhvatiti u koštac sa prirodnom katastrofom ili čak započetim ratom.
Alternativno, možda bi Tramp dozvolio da se izbori 2028. održe sa drugim kandidatima, ali bi proglasio ishod nameštenim i odlučio da sam ostane na vlasti.
Nije teško reći da je Tramp pojačao svoje antidemokratske tendencije u prvim danima svog novog mandata.
Počeo je da brzo konsoliduje vlast u celoj vladi, uključujući sprovođenje strogih testova lojalnosti, izbacivanje nezavisnih federalnih nadzornih organa i pokušaja da oduzme moć novca od Kongresa.
On je takođe abolirao političko nasilje u svoje ime pomilovanjem pobunjenika od 6. januara, uključujući članove ekstremno desničarskih Zakletve i Proud Bois.
Poslednji put kada je Tramp pokušao da se uhvati za predsednika, upotrebio je laži o izbornim prevarama da potkopa rezultate 2020, a zatim je ohrabrio svoje pristalice da „podivljaju“ u Vašingtonu na dan kada je njegov poraz potvrđen.
Da li bi za četiri godine od sada mogao još drskije i bezakonije da teži osvajanju vlasti?
To je izuzetna stvar za razmišljanje.
I naučnici autoritarizma ističu da, kada norme poput ograničenja termina umru, krivac obično nije jedan i očigledan državni udar.
Umesto toga, erozija se dešava sporo, često uz pristanak ljudi i institucija unutar ustavnog sistema.
Dana 20. januara 2021, nakon što su njegovi bezbrojni napori da zbaci pobedu Džoa Bajdena propali, Tramp je napustio funkciju. Vlast je preneta, a demokratske institucije nacije su opstale.
Ako ponovo zapreti prenosom vlasti, nema garancije da će američka demokratija ponovo opstati.
Jedno je, međutim, jasno: same reči 22. amandmana neće biti dovoljne.