Pre samo nekoliko nedelja, američki predsednik Džo Bajden pohvalio je američki angažman u Avganistanu, primetivši da su stvorili „moćnu vojsku“ od više od 300.000 vojnika…
To je trebalo biti više nego dovoljno da se zaustavi svaka ofanziva Talibana, s obzirom na to da su procene bile da je broj talibana možda šest puta manji.
Naravno, danas vidimo u kojoj meri su to bile pogrešne procene – ako su to zaista bile prave procene. Naravno, uvek može postojati verzija priče u kojoj je Bajden znao da će se situacija otprilike odvijati onako kako se ispostavilo, ali je ipak odlučio da preseče onaj Gordijev čvor koji su uplele prethodne administracije.
Ove nedelje, Bajden je bio pod oštrim napadom i američke stranke i medija.
To je zanimljivo.
Mediji bi svakako mogli da „zavrte“ njegovo povlačenje na način koji mu je išao u prilog, čak i nakon zastrašujućih i jezivih snimaka koji su počeli da stižu sa međunarodnog aerodroma Kabul.
Sve je podložno medijskom spinovanju, čak i one scene sa aerodroma Hamid Karzai.
Tako je CNN danas već slavio pilote fatalnog aviona C-17 sa kojeg su jadni Avganistanci padali s neba.
Umesto da se te scene nazovu vrhuncem užasa dvadesetogodišnje okupacije, fokus je vešto prebačen na „hrabre“ pilote koji su poleteli sa preko 600 Avganistanaca u svojoj „materici“ i tako ih navodno spasili. Nema govora da su možda piloti u panici odleteli da se spasu.
Ali to nije sad poenta priče, poenta je da bi se kraj rata u Avganistanu u medijima mogao prikazati na različite načine.
Bajdena bi mogli predstaviti kao predsednika koji je rekao „dosta“ i koji je prvi učinio ono što je trebalo da se uradi davno – da zaustavi ovaj ludi rat.
Ali ne, Bajden je sada generalno prikazan kao negativac koji je sve to zajedno organizovao loše i nehumano.
Ovakva medijska prezentacija ne čudi.
Vodeći američki mediji, bilo konzervativni ili liberalni (sa samo nekoliko izuzetaka, pojedinci, a ne medijske organizacije), veliki su ljubitelji američke ratne mašine.
Kada američke rakete padnu na strane zemlje, to su trenuci kada postoji medijski konsenzus, informativno pomirenje, jedinstvo …
Šef MSNBC-a (medijske kuće koja je zauzela snažan stav protiv Trumpa), Brajan Vilijams, bio je oduševljen kada je Donald Tramp naredio raketni napad na Siriju 2017. Bio je toliko oduševljen da je citirao Leonarda Kohena i stih „Ja vodim se lepotom našeg oružja“.
Američka vojna mašina ubrizgava se u pore medijsko-propagandne mašine na različite načine, od ideoloških do finansijskih, postavljena na način koji pozdravlja agresiju i kritikuje mir.
To je toksična kombinacija koja je Sjedinjene Države od svetske sile dovela do svetskog hegemona, a sada je na meti kritika i Džo Bajden, bivši miljenik medija.
Umesno je podsetiti se kada su upravo američki mediji postali bastion nemilosrdne kritike Donalda Trampa.
Iako je ovaj imao mnogo razloga da bude na meti kritika, najžešće je napadnut kada je počeo da pominje povlačenje Amerikanaca.
Dok je pretio Iranu, nisu imali problema sa njim, štaviše, otvoreno i prećutno je dočekan.
Ali kada je najavio da se želi povući iz Sirije i Avganistana, postao je problem broj jedan.
Voditelj Fok Njuza Bil O’Rajli zamerio je Trampovu izjavu tokom intervjua da poštuje Vladimira Putina.
„Ali on je ubica“, rekao je O’Rajli.
Tramp je na ovo odgovorio nečim nakon čega je njegova medijska sudbina zapečaćena – „Ima mnogo ubica. Mislite li da je naša zemlja nevina?“.
Tokom, pre i posle mandata, Tramp je rekao sve što se ne ističe, od prostih laži do apsurdnih besmislica, ali imao je i svojih trenutaka kada je pucao „u sredinu“. Ovo je bio jedan od njih.
Džo Bajden je, pak, ceo svoj politički život proveo kao lukav političar koji zna kako da napreduje i da se povuče po potrebi.
A čak i sada, kada je prekjuče održao govor o Avganistanu, da mu je bio dat nešto veći sto, udario bi pesnicom o njega kako bi naglasio da čvrsto ne odustaje od svoje odluke o povlačenju iz Avganistana.
Bajden je svoju političku karijeru i imidž izgradio na osnovu izmišljenog lika iz radničke klase i s vremena na vreme se tako ponaša. Kao deo te slike, on ponekad mora biti u „radničkom antiratnom“ raspoloženju, ali to čini sa vremenskim intervalima koji mu odgovaraju.
Povrh toga, Bajden je takođe političar-lažov, jedan od onih koji stižu do samog vrha.
On je vrlo dobro svestan da može lagati jer će njegova laž nadići činjenično poricanje koje kasni i nema toliko prostora.
Tako je tokom kampanje 2019. izjavio:
„Ja sam bio – kao što sam mnogo puta rekao – koji je mislio da ne treba da idemo u Avganistan“.
Bravo Džo, ali pogrešno Džo.
Bajden je 2001. bio senator iz države Delaver i zajedno sa svojim kolegama iz Senata potpisao je rezoluciju koja je podržala Džordža Buša mlađeg u pokretanju invazije na Avganistan. Mogao je biti protiv, mogao se uzdržati, ali ne, bio je „za“, a onda se 2019. nada da više niko toga se ne seća.
Bajden je 2002. takođe podržao rezoluciju o napadu na Irak. Međutim, mora se priznati, iako ovo samo po sebi nije veliko priznanje, da je „preokrenuo ploču“ relativno ranije od drugih, pa je 2005. rekao da je invazija na Irak „greška“.
Kada je postao potpredsednik Obamine administracije (dva mandata, od 2008. do 2016.), američki ratovi počeli su se brzo širiti na druge zemlje.
U retrospektivi, sa sigurnošću se može reći da je Barak Obama, dobitnik Nobelove nagrade za mir (!), bio ratoborniji predsednik čak i od Džordža Buša.
Istina, kada je Obama započeo nove ratove, Bajden se nekako držao po strani, za razliku od Obamine državne sekretarke u prvom mandatu, Hilari Klinton, koja nikada nije znala kako sakriti oduševljenje novim ratovima i napadima.
Činjenica da se nije naslađivao scenama mrtvih vođa daje Bajdenu izvestan kredibilitet koji drugi uopšte nemaju i trebalo bi da završe na listi američkih militarista.
Na osnovu ovoga, Bajden može pokušati da pogura ideju da intervencija u Avganistanu, barem takva kakva je bila poslednjih 20 godina, nikada nije bila njegov plan.
U preksinoćnom govoru rekao je:
„Otišli smo u Avganistan pre skoro 20 godina sa jasnim ciljevima: da uhvatimo one koji su nas napali 11. septembra 2001. godine i da se uverimo da Al-Kaida ne može iskoristiti Avganistan kao bazu iz koje će nas ponovo napasti. Učinili smo to. Ozbiljni smo. Degradirana je Al-Kaida u Avganistanu. Nikada nismo odustali od lova na Osamu bin Ladena i uhvatili smo ga.
To je bilo pre deset godina. Naša misija u Avganistanu nikada nije trebala biti izgradnja nacije. Jedinstvena, centralizovana demokratija nikada nije trebala biti stvorena. Naš jedini vitalni nacionalni interes u Avganistanu danas ostaje ono što je oduvek bio: sprečavanje terorističkog napada na američku domovinu.
Ja sam godinama tvrdio da naša misija treba da bude usko usredročena na borbu protiv terorizma, a ne na borbu protiv pobunjenika ili izgradnju nacije. Zato sam se usuprostavio povećanju broja vojnika kada je to predloženo 2009. godine dok sam bio potpredsednik. I zato sam, kao predsednik, nepokolebljivo usredočen na pretnje sa kojima se suočavamo danas, 2021. godine, a ne na jučerašnjim pretnjama“.
Džo je mogao učiniti mnogo više kao potpredsednik da se zaista protivio izvozu demokratije i izgradnji (strane) nacije, ali, neka, ovo su dani haosa i mora se nekako braniti od poraza koji je dubok i širom Amerike.
A kad se Džo brani, on se brani „rukama i nogama“ – okrivljujući sve ostale za debakl, ne samo sebe, jer, prema njegovim rečima, ne bi bilo takvog 20 -godišnjeg rata.
Ali vreme će proći, njegov zaokret za stolom će biti zaboravljen godinama i jednog dana u budućnosti, kada nove generacije saznaju o bivšim američkim predsednicima u ime Džoa Bajdena, stajaće da je završio 20-godišnji rat.
I dok će on sada biti izložen napadima i kritikama, možda čak i medijski-militaristički de-facto diskvalifikovan za reizbor 2024. godine, činjenica da je zaustavio rat dok su drugi tek počeli ili zadržali status kvo, trebala bi biti veliki plus u njegovoj biografiji.
Njegov bivši šef Obama došao je na vlast uveravajući Ameriku i svet da će se razlikovati od Buša – na kraju je bio još gori u nekim stvarima, pa je američkom imperijalizmu dao još ružnije lice („blagosiljajući“ ozloglašene napade bespilotnim letelicama u kojima su često bili civili žrtve).
Bajdenov prethodnik Tramp je mnogo pričao, ali nije učinio ništa. Od njegovih antiratnih obećanja ostale su samo prazne priče.
I na kraju je Džo nastavio sa tom pričom, ali je i konkretizovao.
Rat je gotov.
Brojni Damoklovi mačevi sada vise nad Avganistanom, od mogućeg građanskog rata do uspostavljanja brutalnog režima kada „šarm nestane“, ali među padajućim mačevima nalaze se mali prostori za sreću, dok za američku okupaciju Avganistan nije imao nikakve druge šanse osim utapanje u nestabilnost, korupciju i kleptokratiju.
Vreme će pokazati sve osim onoga što je već prikazano.
Džo Bajden, suočen sa munjevitom ofanzivom talibana i američkom medijsko-vojnom mašinom koja ga seče nedeljama, pre desetak dana mogao je da kaže „ništa od povlačenja, idemo u bombardovanje“.
Mogao je, zaista.
Mogao je čak reći da ispravlja Trampove greške u bezobzirnim pregovorima sa talibanima.
Mogao je produžiti ovaj rat na neodređeno vreme i to ga ne bi koštalo političkih poena – ali nije.
Povukao je vojsku, završio rat i okupaciju i to mu se mora priznati.