U istočnoj Evropi se odvija zaista velika igra živaca.
Informacije kažu da se broj ruskih vojnika u blizini ukrajinske granice povećava iz dana u dan.
Brojevi se trenutno razlikuju od izvora do izvora, ali može se zaključiti da ih je trenutno tamo verovatno preko 100.000.
To je prilična snaga, ali glavno pitanje je sledeće – kako se ova situacija završava? Da li je na pomolu Rubikon (koji bi u slučaju rata mogao postati Dnjepar!) Ili će se situacija smiriti i ruska vojska polako povući?
Zvanično, Rusija tvrdi da su tu za „vojne vežbe“ i „odbranu“ uopšte.
Ukrajina, s druge strane, tvrdi da Rusija priprema invaziju.
Zapad, s druge strane, poziva na deeskalaciju, ali oni trenutno nemaju sasvim određen stav o tome kako se postaviti.
Jasno je da bi Kijev želeo da ih Zapad zaštiti, da manifestuje vojnu silu i tako odvrati svaku mogućnost ruske invazije.
Ali od početka ove krize bilo je jasno da zapadne sile to neće učiniti.
Sjedinjene Države su već rekle da je Turska „pogrešno čula“ da njihova dva ratna broda planiraju da pređu Bosfor i uđu u Crno more.
Britanija, pak, potvrđuje da će tamo poslati dva svoja ratna broda, ali je jasno da oni, u konkretnom smislu, ne mogu ništa, to je više PR potez kojim Britanija podseća da odnosi Londona i Moskva je na najnižem nivou od .. možda ikada zapravo.
Ukrajinski predsednik Zelenski izrazio je želju da Ukrajina što pre uđe u NATO, ali do sada nije dobio veliku podršku.
Pa, baltički ministri spoljnih poslova su došli u posetu Kijevu, ali teško da će odlučiti da li će Ukrajina postati članica NATO-a ili ne.
Ključne sile NATO-a, pre svega Sjedinjene Države, odbijaju da komentarišu njegov zahtev, što je zapravo mudar potez koji Zelenski u ovom trenutku možda nije ni svestan.
Naime, ako bi Vašington rekao „da, mi pokrećemo proces pristupanja Ukrajine NATO-u“, Rusija bi rekla „dobro, ali koja Ukrajina“.
Prijetnje iz Moskve o tome kako će u takvom (ili nekom sličnom) scenariju Ukrajina „prestati da postoji“ nisu samo retorika već i vrlo konkretna pretnja (manifestovana sa preko 100 000 vojnika na granici).
Da li se ovo moralo dogoditi?
Svi smo dobro znali da je tzv „Zamrznuti sukob“ u Donbasu jednog dana će se otopiti i postati jedno od najopasnijih globalnih žarišta činjenicom da ovaj rat može brzo prerasti granice istočne Ukrajine.
Čini se da ova situacija oko Ukrajine ključa kao posledica svih ostalih tenzija koje su poslednjih meseci vezane za Rusiju.
Kao što se i očekivalo, odnosi između Zapada i Rusije naglo su se srušili (dalje) nakon što je Džo Bajden preuzeo vlast u Vašingtonu, između ostalog i zato što veruje da se mora razlikovati od svog prethodnika zauzimajući „čvrst stav“ prema Putinu (nazivajući ga ubicom). itd..
Usledila je Evropa sa svojim sankcijama, a istovremeno su zaista izbili protesti u znak podrške Alekseju Navaljnom.
Moskva je Navaljnog godinama tretirala kao „dosadnu smetnju“, ali ta „smetnja“ je sazrevala, stopila se sa svim ostalim nezadovoljstvima i eskalirala proteste.
Vlasti su ga zatim odmah smestile u zatvor, gde se njegovo stanje navodno pogoršalo, a ako je tako, ako se Navaljnom nešto dogodi, unutrašnja eskalacija je gotovo zagarantovana.
A tu je Belorusija. Ogromni protesti u Belorusiji potresli su Lukašenka, ali i pokazali Rusiji da je „došlo vreme“. Ako se to može dogoditi u Minsku, može se dogoditi i u Moskvi.
Povrh svega, još uvek postoji vrlo aktuelna kriza sa koronavirusom koja generalno povećava nervozu od vrha do dna.
Napetosti rastu svuda, a kada se posledice ove pandemije počnu snažnije osećati i u ekonomiji, mogli bismo doživeti stvarnu eksploziju nemira i žestoke proteste širom sveta.
Rusija zna da će to doći u najgorem mogućem trenutku, jer će se sve ono što „autohtono“ krene nizbrdo nadovezati na već vrlo snažne napore da se Rusija destabilizuje – ili bar dovede u situaciju da promena vlade, preokret , biće neizbežno.
Pentagon navodi da je količina ruske vojske ispred ukrajinskih granica u ovom trenutku veća nego 2014. godine, kada je situacija poslednji put bila tako napeta.
Ministar spoljnih poslova EU Josef Borel rekao je da bi „jedna iskra“ mogla zapaliti sukob.
Tokom virtuelnog sastanka sa ministrima spoljnih poslova EU, rekao je da je posebno zabrinut zbog činjenice da ruska vojska podiže poljske bolnice duž granice sugerišući da se možda priprema za invaziju.
„Poljske bolnice su razlog za zabrinutost. Ovo je najveća koncentracija ruske vojske na ukrajinskoj granici ikada. U ovom trenutku … jedna iskra može zapaliti sukob“, rekao je Borel.
Podsetimo, Borel je juče izašao sa izjavom da se u ovom trenutku, prema njegovim saznanjima (nije rekao odakle je), ispred ukrajinske granice nalazi oko 150.000 vojnika.
Ali konkretna cifra sada nije toliko važna. Jasno je da Rusija po potrebi može angažovati još veći broj trupa.
Možemo samo da zamislimo koja napetost ovih dana vlada u Donbasu. Ako izbije rat, regija Donjeck i Lugansk postaće zona najžešćeg sukoba.
Ni Kijev ni Moskva nisu isti.
Bilo bi bolje da se sve strane smire, ali ako pođemo od teorije da bi Rusija mogla da prijavi invaziju na Ukrajinu kako bi se, na neki način, „rešila” svih ostalih problema (unutrašnja situacija, činjenica da Zapad njihove pretnje ne shvata ozbiljno, ideju da bi Kijev pokrenuo invaziju na Donbas), onda je to za nju prilično težak izbor, jer je deeskalacija „povratak na staro“, a oni ne vole staro na sve.
Sutra je 21. april, dan kada je predviđeno da ruski predsednik Vladimir Putin održi taj dugo najavljivani „veliki govor“.
Ali situacija je sada takva da umesto da govore, svi žele da znaju šta će biti sledeće akcije.
Borel je prilično negativan prema Rusiji i to ne krije, ali u pravu je kada kaže da bi u ovakvoj situaciji „iskra“ mogla da zapali sukob.
Ta iskra može biti bilo šta – ne mora biti vatrena, može biti pisana ili usmena, to može biti sledeća runda sankcija protiv Rusije ili tvrdnja Kijeva da će uskoro, sa pojačanjima NATO-a, početi da oslobađa Krim.
Iskra može biti i unutrašnja situacija u Rusiji, jer tokom rata, posebno rata na granici, sve iznutra postaje prisilno nebitno.