Zajedno sa početkom procesa vakcinacije protiv COVID-19 u Evropskoj uniji, započele su pripreme za zajednički sertifikat o imunitetu širom zajednice. Smernice usvojene krajem januara pokrivaju medicinske zahteve za ovaj zdravstveni sertifikat, međutim, mnoge zemlje bi želele da prošire svoju upotrebu za putovanja unutar EU/šengenskog područja.
To bi moglo doprineti oživljavanju turizma u Evropi, mada je to teško sprovesti bez uticaja na slobodu kretanja.
Ranije ove godine, grčki premijer Kiriakos Mitsotakis, u pismu predsednici Evropske komisije (EK) Ursuli von der Lejen, pozvao je na rad na pasošu EU za vakcinaciju protiv COVID-19, omogućavajući putovanje unutar zajednice bez dodatnih zahteva (npr. karantin ili samoizolacija).
Na Evropskom savetu 21. januara, šefovi država i vlada odlučili su da započnu rad na standardizovanom obliku dokaza o vakcinaciji.
Nedelju dana kasnije, države članice i EK odobrile su smernice za sertifikate o vakcinaciji koje je sastavila mreža nacionalnih tela odgovornih za eZdravstvo. Sa smernicama su se konsultovali Odbor za zdravstvenu bezbednost EU, Evropska agencija za lekove, Evropski centar za prevenciju i kontrolu bolesti i Svetska zdravstvena organizacija (WHO).
Prema smernicama, potvrde o vakcinaciji treba koristiti samo u medicinske svrhe, odnosno u situacijama kada osoba treba da primi dve doze vakcine, ali u različitim zemljama i kada pacijent iskusi neželjene efekte. Moguće druge svrhe njihove upotrebe države članice trebale bi – u skladu sa smernicama – definisati na osnovu naučnih i etičkih parametara.
Upotreba sertifikata ne bi trebalo da dovede do diskriminacije onih koji ne mogu da prime vakcinu.
Smernice ističu da bi rešenja za sertifikate o vakcinaciji trebalo da budu jednostavna i fleksibilna, omogućavajući upotrebu i papirne i digitalne verzije. Takođe se preporučuje strog pristup zaštiti ličnih podataka.
Kao posledica toga, obrazac potvrde treba da sadrži samo osnovne podatke o pacijentu i detalje o vakcinaciji, a subjekat podataka treba da ima kontrolu nad upotrebom podataka sadržanih u dokumentu.
Svaki sertifikat takođe mora imati jedinstveni identifikator (UVCI) koji podržava interoperabilnost. Primarni jezik sertifikata je engleski, ali dokument može biti i na drugim jezicima.
I uredbe EU o slobodnom kretanju radnika (član 45. Ugovora o funkcionisanju Evropske unije i Uredba br. 492/2011) i one koje se odnose na pravila za prelazak granica u šengenskom prostoru (tzv. Šengen Zakonik o granicama) (ili SBC) dozvoljavaju ograničenja kretanja ljudi u EU na osnovu javne politike, unutrašnje bezbednosti ili javnog zdravlja.
Međutim, svaka takva mera mora biti neophodna, proporcionalna i zasnovana na objektivnim i nediskriminatornim kriterijumima.
Prema Zakonu o granici, kontrole na unutrašnjim granicama trebale bi biti vremenski ograničene.
Standardna procedura predviđa da obim njihove važnosti ne sme biti duži od 30 dana (sa mogućnošću produženja do ukupno šest meseci), a poseban postupak koji se koristi u slučajevima kada je ugroženo funkcionisanje cele zone omogućava inspekcije do dve godine.
Pandemija je ojačala tendenciju vidljivu tokom krize masovne migracije da su države članice jednostrano ponovo uvele granične kontrole, a zatim ih proširile i izvan regulatornog perioda.
Da bi eliminisala sukobe i zaštitila jedinstveno tržište, EK je pokrenula „zelene linije“ za prevoz robe i uvođenje graničnih prelaza za radnike, uključujući prekogranične i sezonske radnike u zdravstvenom sektoru i poljoprivredi.
U jesen 2020. godine, Savet je usvojio preporuku za koordinaciju mera koje utiču na slobodno kretanje i kontinuirano ih ažurira. Na osnovu toga uvedena je mapa regija označenih bojom (u zavisnosti od stope prijavljenih slučajeva COVID-19) i zajedničkih kriterijuma za zemlje prilikom odlučivanja o uvođenju ograničenja putovanja.
Putovanje u crvene ili tamnocrvene zone se strogo ne preporučuje, a napuštanje tamnocrvene zone ili zona sa novim varijantama koronavirusa treba da rezultira zahtevom da se na odredištu podvrgne testu ili karantinu.
Mnoge države članice, uključujući zemlje južne Evrope, koje svoju ekonomiju u velikoj meri zasnivaju na turizmu, i nordijske zemlje, u kojima proces vakcinacije napreduje relativno brzo, podržavaju ideju putnih sertifikata o vakcinama.
Međutim, ovaj koncept otvara mnoga pitanja.
Iako ga je SZO razvila u obliku pasoša, organizacija preporučuje da se koristi za nadgledanje nivoa vakcinacije, a ne da se tretira kao uslov za ulazak na državnu teritoriju, što se smatra nepravednim.
Slični se pozivi čuju i širom Evrope, posebno u zemljama u kojima je prva faza vakcinacije spora i gde je njihov skepticizam i dalje visok (npr. u Francuskoj gde je oko 40 procenata stanovništva izjavilo da ne želi da se vakciniše).
Primena imunitetnih pasoša zahtevala bi uvođenje kontrola na unutrašnjim granicama šengenskog prostora, koje bi, prema važećim propisima, trebalo vremenski ograničiti.
Međutim, određivanje potencijalnog datuma za verifikaciju pasoša je teško, jer je postupak vakcinacije sporiji nego što se prvobitno očekivalo, a odbijanje ljudi koji ne mogu biti vakcinisani da pređu granicu krši princip nediskriminacije.
Čak i uvođenje takvog rešenja kada vakcina postane šire dostupna (Evropska komisija planira da vakciniše 70 odsto odrasle populacije EU do septembra 2021. godine) takođe ne uklanja sve sumnje.
Jednostavno rešenje za sve takođe može diskriminisati ljude koji, na primer, ne mogu da prime vakcinu zbog svog zdravstvenog stanja.
Tretiranje pasoša kao alternative testu ili karantinu moglo bi da reši ove nedoumice i bilo bi opravdanije jer je neizvesno da li dostupne vakcine štite od novih verzija virusa.
Produženje imunitetnog pasoša kao trajnog elementa putovanja unutar Šengena (čak i na odabranim granicama, npr. na aerodromima) zahtevalo bi reviziju Zakonika o šengenskoj granici.
Međutim, zbog neslaganja oko tumačenja odredbi o unutrašnjoj kontroli, mnoge države članice već godinama zahtevaju reformu sistema (do sada, bez efekta zbog sporova između država).
EK planira da predstavi novi šengenski paket, uključujući reviziju SBC-a u drugom kvartalu 2021.
Međutim, promena propisa usmerenih na vršenje provera pasoša na granicama, ograničila bi slobodno kretanje ljudi, što bi imalo negativan uticaj na jedinstveno tržište.
Jedna od alternativa imunitetnim pasošima na granicama bila bi tretiranje njih kao propusnica za određene usluge na teritoriji svih država članica (npr. zahtev da se dokument predoči prilikom prijave u hotel ili pre ulaska u muzej).
Takvo rešenje bi, iako bi, osim kontroverze oko diskriminacije, imalo ograničen efekat sa epidemiološkog stanovišta.
Uprkos stopi vakcinacije u mnogim evropskim zemljama, ovo ne uklanja sve zabrinutosti povezane sa ograničavanjem mobilnosti građana kao rezultat uvođenja imunitetnih pasoša.
Tim pre što u mnogim zemljama veliki procenat građana izražava skepticizam prema vakcinama.
Upotreba sertifikata o vakcinaciji u obliku pasoša pruža priliku za povećanje zdravstvene sigurnosti uz kratkoročno oživljavanje ekonomije.
Međutim, povezan je sa rizikom od povećane fragmentacije šengenskog prostora: ako rad sa pasošima doprinese značajnom ublažavanju pravila SBC, rezultat bi mogao stvoriti trajne poteškoće u pograničnom saobraćaju, što bi moglo ometati evropsku ekonomiju i diskriminisati evropske građane.