Za vreme američke predsedničke trke 2008. godine, Republikanska kandidatkinja za potpredsednicu Sjedinjenih Država i guvernerka Aljaske Sara Palin postala je poznata po mnogobrojnim izjavama, uključujući onu da vidi ‘Rusiju sa svog prozora’. I, zaista je tako. gledano sa obale Aljaske, preko uskog prolaza Berjngovog mora, zaista se može videti rusko kopno. To je tačka koja spaja i razdvaja danas najljuće političke protivnike. Kako je došlo do toga da se Rusija otkaže ovog strateškog mesta koje je danas mekan trbuh, najslabija tačka Moskve u odnosu na moguću američku kopnenu invaziju prema Rusiji.
Aljaska je sa svojih 1,7 miliona kvadratnih kilometara površine 20 puta veća od Srbije (88.000 km/kv) i puna rudnika zlata, srebra, bakra i platine, puna šumama i jezerima. I prema ovim parametrima je jasno da je Moskva, osim startegije, prodajom Aljaske izgubila i velika rudna i prirodna bogatstva. Allaska je danas, od 1959. godine, posebna država u okviru SAD.
Rusija je 1867. prodala SAD teritoriju Aljaske za simboličnih 7,2 miliona dolara. Preračunato u današnje vrednosti to je manje od 100 miliona dolara. Samo u toku prvih 50 godina vladavine nad tom zemljom Amerikanci su sa nje zaradili bar sto puta više. Kako su carski činovnici mogli da urade nešto tako besmisleno?
Ruska reč nam otkriva komplikovanu priču o prodaji Aljaske, u kojoj ima malo dobrih upravnika i mnogo pohlepe i sumnjivih procena. Peticiju za pripajanje Aljaske Rusiji, koja je objavljena na sajtu Bele kuće, potpisalo je već preko 35 hiljada ljudi. Mnogi do danas smatraju da su Amerikanci Aljasku ili ukrali od Rusa, ili je uzeli u najam, pa je nisu vratili. Usprkos rasprostranjenim legendama, pogodba je bila poštena i obe strane su imale dobre razloge da je sklope.
Aljaska pre prodaje
Ruska Aljaska je u 19. veku bila centar međunarodne trgovine. U njenoj prestonici Novoarhangelsku (danas grad Sitka) trgovalo se kineskim tkaninama, čajem, pa čak i ledom, koji je bio potreban jugu SAD pre pojave frižidera. Na Aljasci su se gradili brodovi i podizale fabrike, a vađen je i ugalj. Već su bila otkrivena i brojna nalazišta zlata. Prodaja ovakve teritorije zaista izgleda kao nerazumna odluka.
Ruski trgovci su na Aljasku došli zbog trgovine kljovama morža (koje su nekada bile cenjene ništa manje od slonovače) i dragocenim krznom morske vidre, koje su nabavljali trampom od starosedelaca. Time se bavila Ruska američka kompanija RAK. Nju su osnovali avanturisti, ruski biznismeni iz 18. veka, odvažni putnici i špekulanti. Kompanija je bila vlasnik celokupne proizvodnje i rudarstva na Aljasci, mogla je samostalno da sklapa trgovinske sporazume sa drugim zemljama, imala je svoju zastavu i sopstvenu valutu – kožne „marke“, što je praktično značilo da ima elemente autonomne teritorije u okviru carske Rusije.
Ove privilegije kompaniji je omogućila carska vlast, koja ne samo što je od nje ubirala ogroman porez, nego je u njoj posedovala i akcije. Među akcionarima RAK bili su ruski imperatori i članovi njihovih porodica.
Ruski Pizaro
Glavni upravnik ruskih naselja u Americi u vreme njihovog najvećeg procvata bio je talentovani trgovac Aleksandar Baranov. On je gradio škole i fabrike i učio starosedeoce da sade repu i krompir. Gradio je utvrđenja i brodogradilišta i širio trgovinu krznom morske vidre. Sebe je nazivao „ruski Pizaro“ i vezao se za Aljasku ne samo poslovno, nego i srcem. Oženio se, naime, ćerkom lokalnog aleutskog vođe.
Za vreme Baranova Ruska američka kompanija je imala ogromne prihode: preko 1000% profita! Kada je Baranov u dubokoj starosti napustio poslove, na njegovo mesto je došao kapetan-lajtnant Gagermejster, koji je sa sobom doveo nove saradnike i akcionare iz vojnih krugova. U to vreme su prema statutu kompanijom mogli da upravljaju samo oficiri Ratne mornarice. Vojne starešine su ovaj profitabilni posao brzo uzele pod svoje, ali upravo njihovi postupci su kompaniju doveli do kraha
Pohlepa i krah Ruske američke kompanije
Nove gazde su sebi odredile astronomske plate. Obični oficiri su dobijali po 1500 rubalja godišnje (što je bilo uporedivo sa primanjima ruskih ministara i senatora), a šef kompanije čak 150.000 rubalja, dakle 100 puta više! Dok su u isto vreme cene po kojima su od lokalnog stanovništva otkupljivali krzno prepolovljene. To je dovelo do toga da su u toku narednih 20 godina Eskimi i Aleuti gotovo sasvim istrebili morske vidre i Aljaska je izgubila svoj najprofitabilniji posao. Starosedeoci su živeli u nemaštini i podizali pobune koje su Rusi gušili, gađajući sela na obalama iz vojnih brodova
Oficiri su pokušali da nađu nove izvore prihoda. Tada je i počela trgovina ledom i čajem, koju loši biznismeni takođe nisu uspeli da organizuju kako treba. Pri tome im nije padalo na pamet da smanje svoje plate. Na kraju je RAK prešao na državno dotiranje od 200 hiljada rubalja godišnje. Ali ni to nije spaslo kompaniju.
Tada je počeo i Krimski rat. Protiv Rusije su bile Engleska, Francuska i Turska. Postalo je jasno da Rusija nije u stanju ni da snabdeva, ni da štiti Aljasku. Pomorske puteve su kontrolisali neprijateljski brodovi. Čak je i mogućnost dobijanja zlata postala neizvesna. Strepeli su da neprijateljska Engleska sasvim ne blokira Aljasku, što bi Rusiju ostavilo bez ikakvih mogućnosti u odnosu na ovu teritoriju
Odnosi između Moskve i Londona su bili sve zategnutiji, dok su odnosi sa vlastima SAD, koje tada nisu bile svetska sila, bili srdačniji nego ikada. Ideja da se Aljaska proda praktično se istovremeno pojavila sa obe strane. I baron Eduard Andrejevič fon Stjokl, predstavnik Rusije u Vašingtonu, na zahtev cara je započeo pregovore sa državnim sekretarom SAD Vilijamom Sjuardom.
Ruska zastava nije htela da se spusti
Dok su se činovnici dogovarali, javnost sa obe strane se izjasnila protiv ove pogodbe. – „Kako da damo zemlju u čiji razvoj smo uložili toliko snage i vremena, zemlju u kojoj je uspostavljen telegraf i gde su otkrivena nalazišta zlata?“, pisali su ruski listovi. – „Šta će Americi ta ‘škrinja s ledom’ i 50 hiljada divljih Eskima koji za doručak piju riblje ulje?“, protestovala je štampa u SAD, i ne samo ona – protiv kupovine bili su i Senat i Kongres. Pa ipak, 30. marta 1867. u Vašingtonu je potpisan sporazum o prodaji pola miliona hektara ruske teritorije Sjedinjenim Američkim Državama za 7.200.000 dolara, čisto simboličnu sumu. Tako jeftino nije prodavana čak ni neobradiva zemlja u Sibiru.
Zvanična predaja teritorije realizovana je 1867. u Novoarhangelsku. Američka i ruska vojska su se postrojile pored stuba sa zastavom, sa kojeg je uz topovske salve počelo spuštanje ruske zastave. Međutim, zastava se zamrsila na samom vrhu. Mornar koji se popeo da je odmrsi bacio ju je dole i ona je slučajno pala pravo na ruske bajonete. Loš predznak! Nakon toga su Amerikanci započeli rekviziciju zgrada u gradu, koji je dobio novo ime – Sitka. Nekoliko stotina Rusa, koji nisu želeli da prime američko državljanstvo, bilo je prinuđeno da se evakuiše trgovačkim brodovima i u domovinu su stigli tek naredne godine.
Posle kratkog vremena iz „ledene škrinje“ su potekle reke zlata. Na Aljasci je počela zlatna groznica u Klondajku, koja je Sjedinjenim Državama donela basnoslovno bogatstvo. Naravno da Rusija mora osetiti žaljenje. Međutim, niko ne može da zna kakvi bi odnosi zavladali u svetu da se ova kupoprodaja nije odigrala.
Danas na Aljasci i dalje žive pripadnici ruskog naroda, koji čine 1,4 posto stanovništva ove američke savezne države. Značajno je relativno veliko istočno-pravoslavno hrišćansko stanovništvo sa 49 parohija i oko 50.000 sledbenika, što je rezultat rane ruske kolonizacije i misionarskog rada među narodima Allaske. Godine 1795. uspostavljena je Prva ruska pravoslavna crkva u Kodiaku. Miešani brakovi sa aljaškim domaćim stanovništvom pomoglo je ruskim imigrantima integraciju u društvo. Kao rezultat toga, sve veći broj ruskih pravoslavnih crkava postupno je osnovano u Aljasci, posebno za vreme komunističke vladavine u Sovjetskom Savezu i progonu podzemne crkve i staroveraca.
Danas su na Aljasci stacionarane jake američke vojne snage i nekoliko poligona za istraživanje i usavršavanje modernog oružja, uključijući i sistem HARP za klimatske promene. Na Aljasci su trajno stacionarina dve amrijske brigade u Fort Vejnortu i Fort Ričardsponu kao i Nacionalna garda Aljaske. Na poligonu Kodiak na Aljasci je 2014 godine ekplodiralo tajno američko oružje, supersonična letelica, raketa koja se kreće brzinom od 3.600 milja na sat. Samim tim je jasno da je Aljaska prva vrata mogućeg napada SAD na Rusiju.
Tvrđava Greely, koja se nalazi više od 500 kilometara sjeverno od Ančoragea, smatra se poslednjom linijom obrane od napada Severne Koreje i njeni sistemi spremni su zaštititi SAD. Snažno čuvani silosi sadrže raketne interceptore (GBI) na tlu koji imaju sposobnost pucati u potencijalni raketni sastav. Kjuung Lah iz CNN-a sastao se sa posadom baze koja sadrži GBI i razgovarao sa onima koji rade tamo. Pukovnik Kevin Kik, zapovednik 100. raketne obrambene brigade, otkrio je na koji način to funkcioniše u slučaju mogućeg napada. Ukratko, objasnio je da betonsko-čelične školjke čuvaju rakete koje mogu dospeti do Moskve, a mogu uništiti i neprijateljske letelice u svemiru.
Svaka generacija plaća dugove svojih predaka. Čini se da današnja Rusija otplaćuje jednu od najvećih grešaka svoje carske prošlosti, Aljasku.
(D.P. Latas)